VREMENSKA ZAGONETKA


„Sutrašnji dan“,
Reče mi jednom davno baka,
 „Uvek je,
Onaj najlepši 
u  našem životu.
Uvijen  ko poklon,  
Ko paket blistavih zvezda,
u  mastilo  noći.“
         *
„Sutrašnji dan“, 
Kliznu ona češalj,
 kroz posedelu  joj kosu,
„Nikad  ne dolazi,
Umakne nam pred kraj, 
U  večernjim senkama Istoka,
U crti horizonta  Zapada,
Gde  Budućnost živi,
Ko lepa devojka,
Sakrivena,
Ispod sedam vela čežnje.
I niko joj još, 
lice vidio nije,
A priča se,
da je prekrasno,
Jer  ga krade,
Najljepšim devojkama sveta,
Dok  po peronima života,
čekaju voz za sutra“.
            *
„Sutrašnji dan“,
Obrisa baka  ruž, boje ustajalog vina, 
sa upalih obraza, 
„ I ne  naslućujemo  danas,
Dok o njemu razmišljamo, 
grizući  čvrstim zubima,
crvljive jabuke na dohvatu ruke,
Snevajući,
o mirisu narandža  sa ulica Juga,
gde  se Sunce kupa,
za laku noć“ .
         *
„Danas je..“,
skinu  ona tanku košulju od platna,
sa uvelih grudi i koščatih ramena, 
„..samo još jedno jednostavno,
 jučerašnje sutra,
ali nikada,  sutrašnji dan,
koji  hirovito beži,
i okreće,
nama u lice,
svoju tarot kartu,
Luda  zakoračila,
preko ruba ambisa,
Već  u nepoznato, ljepše,  
Zamišljeno  sutra“.
              *
„U ljevoj ruci mi je Mjesec“,
reče prživši dlan ka  tami,
„U desnoj stane  Sunce“,
Okrenu drugi  ka svetlu zore,
„Pa onda ponovo,  
Ravnoteža,
Krug života,
I sve iz početka,
U beskrajnom prostoru Vremena,
preko beskraja neba,
skakućemo  sa zvezde  na zvezdu, 
Ispod spuštenih nam trepavica.
Ne bi li pronašli, 
gde sutrašnji dan živi.“
             *
„Jer, zapamti“,
Pogleda me baka,
zadnjim sjajem u tamnim joj očima,
„U snovima još samo,
Mi  ne shvatamo,
Lice Budućnosti odavno nas je,
gledalo iz ogledala,
I sutrašnji dan, 
nikad neće doći,
Danas.“

ŽENA, PRETKINJA

Photo by Dhyamis Kleber on Pexels.com
O ŽENI, PRETKINJI
(posvećeno svim ženama iz naših porodica, iz kojih smo došli u ovaj svet)

∞
Jednog dana rano ujutru,
Tražila sam je u ormaru spavaće sobe.

Ne znam zbog čega, a možda je to bio samo san,
snevan u osvit zore pre buđenja.

Mislila sam da je tamo, zaboravljena, i da je dugo nisam videla.
Da se krije među haljinama, koje još mirišu na nju i čuvaju joj oblik tela.

I da me doziva, da mi da ključ od tajne,
One, o životu i smrti.

∞
Često hodam gradom tražeći je, zagledana u nepoznate žene na ulici.
Pramenje njihove kose koje leprša na vetru,
veje se pred mojim očima, ko zastava nepoznatog predela prošlih sećanja,
donoseći mirise nekih davnih, sretnih dana.

Oči im se sijaju, ko vode skrivenih, planinskih jezerca,
A ponekad se zamute od kiša, ko od suza, i pocepaju mi srce,
ko strela grudi srne.

Vitke kule belih stubova, čipkaju sad rubove ulica kojima su hodale,
uzdignute uvis, ko ruke čoveka koje žude da dosegnu Boga
i obećanu mu utehu.

Al me samo ruka neke neznanke,
dotakne u prolazu, pa nestane, dok ja pružim svoju i zagrlim prazninu.

∞
Uselila se iza pogleda moje dece, ko novi sjaj u njihovim očima,
Ušla im u kosti i očvrsla ih,
pobelela im dlake u kosi,
i spustila ivice usana ka zemlji,
ka sudbini, ka krugu života,
ko obruču prstena na ruci,
koji uvek iz svog kraja, uđe u početak,
I ko točak, krene ponovo u novi krug.

∞
U sobi gde je nekada boravila,
Sada vlada nebesni mir večnosti.
Pronađem je ponekad u tuđim pričama,
I na stranicama knjiga, napisanih rukom nepoznati ljudi,
Iz dalekih, meni, krajolika i boja kože.

Spomenuta još pre vekova i rođendana joj, ista, a ipak neka drugačija.
Postala je šapat kiše i tišina snega,
mir ranoga jutra i tuga sunca u odlasku,
I večna priča noćnog neba u mirno, avgustovsko leto.
Sveprisutna, a nestajuća,
ušla je tiho u priču, u stari album fotografija, u sećanja i legende.

∞
Tu je ona, verujem.
Izgubljena i ponovo pronađena,
anđeoskog lika i blaženog osmeha.

Hoda svodom iznad nas, u beskrajnoj povorci svetlosti duša,
Koracima i stazama, hiljade predaka pre nje.

Ponekad, dok spavam, okrzne mi obraz dodirom,
I ostavi trepavicu kraj kreveta
Da zamislim želju.

Proveri gene koje mi je predala na čuvanje,
Pa se vrati u večnost,
Zadovoljna.

I tamo...čeka me!

∞

NOVINA

Photo by Artem on Pexels.com
NOVINA

Sanjala sam,
da je moj život ko novina,
koju držim u rukama.
Sivi otisak olova na tankom papiru,
požutelom od godina.

Naslovi,  masnih, debelih slova,
 sa značenjem,
kraćem od jednog treptaja.
Najave velikih i slavnih događaja,
primamljivi slogani
i šarene reklame,
da bi kupili ovo izdanje 
iz štamparije Života.

Kakav se to meni dan pogodio?

Suvoparne prve strane, 
sasvim banalne i sive,
vesti iz okruženja i kod kuće.
A onda, dalje,
vrhunac,
svetla budućnosti i napretka,
i uzbuđenje  nagoveštaja.  

Pa srednja,  dvokrilna,
sa slikama u boji.
Razbibriga i veselje,
strast i radost,
i okus večite svetkovine,
I sreće koja traje.

A dalje, 
vratiš se u krug ka polaznoj tački.
Nakon vrha, sve je ređe 
i sve je već viđeno.

Trudi se da mi pažnju zadrži,
isprazna ponuda.
Crna hronika,
sport i kultura
i poneko jelo.
I na kraju, čitulja.
          
         **

Sanjala sam da je moj život,
tek  prazna medijska priča.

Trošni otisak iluzije, iz arhive večnosti,
na papiru dana i godina.
Igra slučaja i prosutih slova,  
koje je umoran štampar,
posložio bez emocije,
po nalogu Urednika, 
velikog Majstora,
tek da datum nekako prođe.


Svako je može prelistati,
od prve do zadnje,
odbacujući je na kraju,
u košari zaborava.

Jer sutra već stiže, 
novo izdanje.
I neke druge slike i stubci,
puniće oko radoznalih.

Pa onda, sve iz početka,
novi dan, nova priča.
I tako, u krug,
dok je sveta i vremena.